29. 2. 2012.

Thomas Brush - Coma

Coma je jedna od onih igrica sa Adult Swima, ali čovečen kakva je to igrica. Artsy, ali nepretenciozna, i dovoljno kratka da ne bude frustrirajuća. Poređenje sa Limbom je neizostavno zbog artworka, atmosfere i povremenog saundtreka, ali ovo je bolje od Limba. Možda neće biti pamtljivije, jer se Coma bukvalno može navršiti za pola sata, ali tu je i lepota. Limbo je često imao gejmplej momente koji su bili jednostavno dosadni, što je smrt za inače sjajnu atmosferu koju igra neguje. Sa druge strane, u Komi samo skakućete, rešavate zagonetke i završite. Atmosfera nikad ne pati, i uvek ste na vrhuncu. Kraj je inače savršen. Svaka preporuka. Neću dalje filozofirati, ali ću reći da je muzika sjajna ambijentaln-akustična, mešavina Limba i Mašinarijuma. Ako ništa drugo, Koma je bar dragulj Adult Swima.

Igra mi se Limbo.



Miloš Jocić 

11. 2. 2012.

Maskirna uniforma mesto extra shielda

Naravno, Halo je podjednako pun i dobrih stvari. Inače ne bi bio toliko zabavan za igranje! Gejmplej u kome ste u isto vreme mogli nositi samo dve puške i gde vam se zdravlje obnavljalo samo od sebe sve dok ste se skolini sa vatre na nekoliko sekundi doneo je zdravu i uzbudljivu raznolikost u žanr, i pucačine se posle Haloa nikad nisu vratile na glory days Duma, Kvejka, Volfenštajna i Half Lajfa. Odjednom (dobro ne baš odjednom) pucačina nije mogla biti uspešna ako se nije reklamirala kao hiper-realna i ako se nije odvijala u Random Bliskoistočnoj Zemlji; i svi mutanti, zombiji, BFG-ovi i plazma rajflovi polako su tonuli u istoriju. Napucavanje u zamkovima i vanzemaljskim dimenzijama više nije smatrano zabavnim, i najviše što su naslovi poput Pejnkilera i Serious Sam-a mogli uraditi je da budu smatrani odličnim retro-igrama. 

Sačmara, četrnaest metaka i pet karakondžula.
Zabava je nekoć bila jednostavnija.

10. 2. 2012.

Halo ne koristi svoje potencijale.

Halo ne koristi svoje potencijale. U tački koja je verovatno sredina igre (nisam proveravao GameFaqs, ostajem true), Halo iznenanada i bećarski menja svoj pejsing. Umesto svemirskih mišguštera pred Master Šefom izlaze horde nečega što će par sati kasnije biti nazvano Flood (ubica ime), i igra umesto opuštene i light-hearted pucaljke postaje opuštena i light-hearted horor pucaljka. Gledajući preko ramena takva promena ne izgleda drastično, ali igraču je uvek lepo kada igra uskoči u slobodan prostor bez gubljenja prethodno nakupljenog šmeka. 

Veliki Zli Mutantski Zombi Floda.
Ta ruka je odnele nebrojeno mnogo živaca i podeoka health-a.

7. 2. 2012.

Konjokradice

Kada sam prvi put igrao Oblivion, beše to magično iskustvo. Gro moje prve igračke sesije bio je na sv. Aranđela, tako da sam na kraju morao peške ići do dede pošto su moji  divni ukućani otišli bez mene. Đubrad. Elem, ja sam bio podjednako veliko đubre pošto sam kući ostao pod izgovorom da čekam rezultate ispita, što je bila poluistina, odnosno polulaž. Drugarica mi je već ranog jutra preko telefona javila za moju glorijus desetku iz... nečeg?... što se moralo proslaviti sa nekoliko sati slatkog, slatkog Obliviona.

Trolovi, najgori naprijatelji u bilo kom RPG-u. Jedni od najgorih, barem.
Svojom grozotom upropastili jedan od najoriginalnijih kvestova u
igrama ikad.

Prvi rzlog moje opsednutosti Oblivionom bila je moja opsednutost Morovindom. Kada sam okusio gejmplej Obliviona po prvi put, misao mi je prošla kroz glavu - u odnosu na Morovind, ovo je retardirano uprošćeno. I svidelo mi se. Morovind, iako genijalna igra, nije baš fina i obzirna prema novim igračima, ili iskusnim igračima ako ćemo realno. Naravno, kasnije sam prozreo kroz Oblivionovu mrežu laži i prevara, ali tada, u ta sretnija vremena, na tog snežnog sv. Aranđela, voleo sam što se dijalog odvija preko pitastog grafikona, što svaki lik ima svoj voice over, što svaki mač izgleda moćno u mojoj ruci, što odmah na početku imam Heal, i što sistem magije konačno funkcioniše kako treba. Nevina vremena.

Kad god počinjem TES igru, uvek uzmem Knighta.
Uvek kažem sebi, ovo je samo početak, dok ne naučiš gejmplej,
kasnije ćeš uzeti zanimljiviju klasu.
Nikad ne uzmem zanimljiviju klasu. Vitezi su ludilo.

Kasnije je međutim sve došlo na svoje mesto i Oblivion je konačno bio raskrinkan kao ništa više od elaboriranog hekensleša, ali tada neke druge stvari počele su da razvejavaju moju ljubav prema Sirodilu.  Oružja su se brzo kvarila. Sad, bilo mi je jasno da je to neophodno zbog realnost, ali stvarno? Tri udarca po pacovu i demidž oružja mi se smanji za 1? Zašto? Stvari su otišle do Obliviona (hehehe) kada sam počeo da se borim sa daedrama. Jedan daedrički ratnik i PUF, -3 demidž oružja. Moj srebrni mač je očigledno bio napravljen u nekom tamrielskom ekvivalentu Tajvana. Ali dobro rekao sam, ipak su to daedrički ratnici iz druge dimenzije, sada je ipak izazovnije tući se s njima! Onda su i ostali neprijatelji pokušali da imaju daedričke oklope. Banditi po putevima. Banditi po pećinama. Mali pacovi su imali male pacovske daedričke armore. Dobro to ne. U tom trenutku sam se osećao glupavo jer sam do tada mislio da je sinhrono levelapovanje protivnika zajedno sa vama neviđeno dobra ideja koja će doprineti izazovu koji igra pruža. Opet, nevina vremena. Ali ni to nije bila kap koja je prelila čašu.

Moj nije bio ovako čist i beo. I nije imao svoju kantu.
Buržujski konj. Puj.

Lutao sam svetom. Ulazio u tamnice. Bežao iz tamnica. Ležao u ćošku dvadesetak minuta samo da bi mi se heal magija obnovila. Skupljao novce, dinar po dinar. Iznosio gluposti iz tamnica. Prodavao gluposti, trošeći minute i minute budžeći mercantile skil. Nosio najveći krš od opreme, samo da bih uštedeo. Samo da bi skupio pare za njega. Konja. Konja kojeg nije bilo u Morovindu. Konja kojeg sam mogao da jašem. Super brzo. S kojim sam mogao da skačem preko granja. Bio je tufnast. Zvao se Lazar. I onda, posle svega toga, u apsolutno svakom random inkaunteru u divljini, neprijatelji prvo tuku konja. Ne mene. Dođe vuk: udari na konja od 2000 zlatnika. Dođu banditi: fireball na konja od 2000 zlatnika. Zašto na konja?! Šta je on zgrešio?! Ubite mene! Lako ću loudovati igru! Skupiti 2000 zlatnika, to je teško! i otkud vam fireball stoko banditska

Sledeći korak bio je anistal Obliviona. Četiri godine kasnije, opet sam ga instalirao na novom kompjuteru. Bio je anistaliran pre nego što sam nabavio konja.


Miloš Jocić 

4. 2. 2012.

Svemirski goblini

Posle današnje mini-sesije (svega dva sata, hihi), neprijatelji u Halou počinju da mi naročito idu na živac. Sa jedne strane cenim što se igra oseća kao igra, iako ponekad pokušava da sebe shvati suviše ozbiljno (opet se vraćam na samo dva oružja odjednom). Master Šef je paragon uništenja, to smo shvatili. Ljudski rod je pred uništenjem, što je uvek fin seting za igru. Ali da li neprijatelji moraju biti ovako retardirani? Kao prvo, Covenant sačinjava pet ili šest različitih vojnika: one koje ste upoznali u prvom nivou ćete klati do kraja igre. Ali to nije problem. Problem mi zasad predstavlja osećanje da su ovi protivnici više namenjeni nekoj platfotmi nego EPIC borbi za spas ljudskog roda. Mislim, mešavina su... miševa i guštera? Plus, najčešći protivnici su mali poput dece, tako da me je pomalo sramota da vršim genocid nad njima. Ponekad.

Mišgušteri Kovenanta.
Ovi su inače najpogubniji po moje živce, jer imaju ****** energetske štitove
koje spamuju do besvesti. Zato i volem da ih koljem!

3. 2. 2012.

Halo winter's night

Halo zapravo nikad nisam hteo da igram. Hajp povodom izlaska igre bio mi je zanimljiv iz perspektive PC gejmera koji je čuo za razvojni tim, Bungie, likove koji su napravili prvu 3D strategiju koju sam igrao: Myth II: Soulblighter. Okej, napravili su i Myth i Myth III, ali u to zlatno vreme Pentium keca, Dvojka je bila jedina igra koju sam igrao. Mislim da sam bio kvarno i mučki napaljen Dvojčinim animacijama koje su bile u formi crtaća, a koje sam video tokom Gejmerove mini-emisije koja se bavila dnevnim recenzijama i koja se vrtela na BK Televiziji.

Soulblajter u uvodnoj animaciji.
Za divno čudo, slika mi nikada nije bila disturbing, iako sam
tada bio plašljivi mali debeljuca.

2. 2. 2012.

Final Fantasy III (SNES) - Dan 1.

Pogođen Gejspotovom retrospektivom FF serijala a inspirisan završetkom poslednjeg rada ispitnog roka, posegnuh za RomHustlerom. FFIII nikada nisam dovršio, iako sam bio oduvan grafikom i steampunk setingom, tako da sam pomislio - što da ne? Plus, igra počinje u snegom zavejanom selu sa tri magična mek-oklopa, što je generalno jedan od gotivnijih načina da se započne igra.

Tražio sam skrinšot pet minuta jer
sam zaboravio sam da ga snimim.
I jer sam zaboravio ime sela. Narshe je btw.

Skroz sam zaboravio da je borba u FFIII polu-potezna: likovi naizmenično napadaju, ali svoje poteze morate izvršavati brzo zbog nekog mađijskog tajmera. Nejasno, ali fino deluje kad se naviknete. U početku, međutim, samo šamarate po Vatrenom Topu jer ni ne stignete da videte dezintegraciju jadnika u koji ste ga usmerili. Do prve kraljice sam nekako ušao u fazon, što će reći da mi je trebalo ravno 11 minuta i nekih pet bitaka. A onda još 11 minuta da ubijem puža jer su kreteni dali pogrešna uputstva. NIKO MI NE BRANI DA GAĐAM PUŽA U KUĆICU SAMO NE SMEM MUNJAMA GLUPI POTROŠNI LIKOVI U MEKOVIMA. No, spamovanje projektilima rešava stvar, i sprečava me da već kod prve kraljice kukavički odem na GameFaqs.

Prva kraljica, zver dostojna strahopoštovanja.
Ubijena kilotonama projektila, tako da predviđam
da je imala nekih 10.000.000 HP-a. Fino.

Posle ubistva kraljice se dešavaju neke konfuzne stvari koje će verovatno biti objašnjene posle 300 sati igranja, i sad na raspolaganju imam samo devojku, Terru. Bio sam u izazovu da je nazovem Dunava, ali to bi samo otežavalo neminovno kopanje po zidu teksta na GameFaqs-u. No, promena tempa je osvežavajuća, jer sada u mojoj kontroli nemam tri polubožanska meka-ratnika koji ubijaju iz jednog poteza, nego šiparicu čiji napad nožom iz nekog razloga jako podseća na Kronov napad katanom u Chrono Trigger-u. Mada, negde posle treće borbe otkrio sam da imam i magije Lečenja i Vatre, tako da zasad sve klizi, osim povremenog štucanja izazvanog nenavikavanjem na polu-potezni način borbe.

Sama, nezaštićena, Dunava ne sme da napravi
niti jedan korak zbog straha od random encouter-a.
Moj prvi samostalni skrinšot :)

OH, i ne znam da li je do mene ili do roma, ali čini se da su A i B dugmad zamenjena. Weird. Umesto da se pokorim hiru igre, zamenio sam komande u opcijama emulatora, što će me efektno sprečiti da pokrenem neku drugu igru. Osim ako braća ne zažele još jednu turu NBA Jam-a ili devojka ne zatraži još jedno klanje u Mortal Kombat-u. 


Miloš Jocić