3. 2. 2012.

Halo winter's night

Halo zapravo nikad nisam hteo da igram. Hajp povodom izlaska igre bio mi je zanimljiv iz perspektive PC gejmera koji je čuo za razvojni tim, Bungie, likove koji su napravili prvu 3D strategiju koju sam igrao: Myth II: Soulblighter. Okej, napravili su i Myth i Myth III, ali u to zlatno vreme Pentium keca, Dvojka je bila jedina igra koju sam igrao. Mislim da sam bio kvarno i mučki napaljen Dvojčinim animacijama koje su bile u formi crtaća, a koje sam video tokom Gejmerove mini-emisije koja se bavila dnevnim recenzijama i koja se vrtela na BK Televiziji.

Soulblajter u uvodnoj animaciji.
Za divno čudo, slika mi nikada nije bila disturbing, iako sam
tada bio plašljivi mali debeljuca.

Elem, Halo. U to vreme mi nije bilo jasno kako jedna pucačina može biti toliko popularna, pogotovo ako je pucačina za konzole - naravno, to je bilo nevino vreme pre CoD-a, Battlefield-a i ostalih mastodonta koji trenutno gaze po igračkoj sceni. Kada je izašao za PC, samo sam odmahnuo rukom i propustio ga, opravdanje tražeći u previsokoj hardverskoj zahtevnosti. Moj Drugi kompjuter je mogao naravno da bez problema Halo potera makar na minimumu, ali moj aristokratski RPG ukus nije bio naročito željan pucačine. Pa još konzolne!

Ta konzolština je održala i do danas, for better or for worse. Teško je opisati šta je konkretno konzolno u Halo-u, ali negde u mešavini prevelikog oružja, prevelikog crosshair-a i prevelikih dugmića u menijima prosto se oseti da ova igra nije originalno namenjena mišu i tastaturi. No, to su manje štucavice. Ohda i čekpointi, igra ima čekpointe. Ali fino i gospodski rešene čekpointe: one koji su dovoljno česti i koji se louduju čim zaginete. Lep potez od Bandžija.

Negde između tutorijala i prvog šoranja sa vanzemaljcima.
Master Šef (ne znam zašto ima kulinarsku titulu) na moje
iznenađenje nije nem junak, štaviše ima prilično umilan
mačo glasić.

Ako me moje sećanje i siromašno pucačko iskustvo ne varaju, Halo je prva (ili makar jedna od prvih) igara koja je imala sistem "dva oružja". Dakle, smete da nosite samo dve pucaljke i četiri ili osam granat (ne znam koliko tačno, tek sam kasnije počeo da ih intenzivnije koristi). Iako svakako velika stvar tada, nikada mi nije bila jasna ta opsesija "stvarnošću" u igrama, pogotovo pucačinama. Hell, najbolje stvari u Dumu, Kvejku, Anrilu i ostatku družine je otkrivanje novog oružja u prvoj polovini igre, koje prati hiljadu i jedan način voštenja protivnika u drugoj. Ali da ne grešim dušu, sistem sjajno radi u Halo-u. Više uživam u borbama napolju, jer mi predstavljaju opušteniju verziju Serious Sam-a, jer uglavnom nema rizika da će vam se iza brda stvoriti trocifreni broj bezglavih kamikaza. Zasad.

Bah, koju god sliku stavim biće isto.
Pištolj i neprijatelji sa druge strane, kolika razlika može biti?
Osim hodnika različite boje, naravno.
Ima nekoliko zaista lepih hodnika.
Trenutno me veoma nervira nedostatak mape, jer sumnjam da su nivoi bili dizajnirani od strane mentalno zdrave osobe, ili makar osobe koja nema poremećaj prostorne percepcije. Šume su velike, poljane su velike, svemirske baze su velike, kamo onda mapa, dizajneru? Osim toga, zasad sve ide fino. Zapravo, iznenađen sam koliko uživam u igri. Mislim da sam igrao tri sata bez prestanka, i to bez papuča. Mislim, jer mi je patos hladan pa mi bude zima za noge, pogotovo što pada sneg. Priča je doduše veoma retardirana - zapravo, nije retardirana, koliko je retardirano predstavljena. Mnogo bolje deluje kada se čita na nekoj wiki stranici nego kada se pred vašim očima odmotava preko loše glume i još goreg scenarija. Ali opet, koga briga: mitraljez pravi ugodan prigušavajući zvuk dok puca, neprijateljsko skičanje je muzika za moje uši a pomoćni vojnici su taman toliko glupi da zaista imam utisak da sam super-moćan u odnosu na njih.
Biće ovo dobar februar.


Miloš Jocić 

Нема коментара:

Постави коментар