30. 4. 2012.

Emulator za budale / ostvareno detinjstvo

PSX nikada nisam imao, ali sam ga zato igrao za sve pare - ponekad i bukvalno, pošto je najbliži Soni Klub bio na sitnih desetak minuta šetnje od moje kuće. Zapravo, igrao sam ga i pre nego što sam video prvi real life primerak, što je bila posredica dobroćudnog (iako mi tada nimalo nije bio dobroćudan) nesporazuma. Naime, braća, koja su u to vreme životarila svoj post-univerzitetski život u Londonu, obaćala su mi konzolu za Novu godinu. Pohlepnik kakav jesam, domah sam zamislio da je u pitanju PSX, Soni Plejstejšn, Soni, Sveti Gral, vrhunski prikaz moći i kuličnosti među decom. Iz ove perspektive to mi deluje čudno jer se sećam da sam se u Beosoftovim katalozima - bogotac zna kako sam dolazio do njih, sećam se da sam i tokom bombardovanja imao njih nekoliko u džepovima - najviše palio na N64, valjda zbog veće "ukorenjensti" Nintenda u mom malom mozgu. Mislim, ko nije čuo za Marija, ko nije hteo napucavati kornjače u 3D? Doduše, i džojstik je bio poprilično opak. Tri kljove? To je brate opakost. Ali skrećem sa teme. Poenta je da, iako nikada nisam posedovao PSX, što je verovatno ostavilo nesagledive posledice po moju momačku psihu, njega sam itekako dosta igrao: u glavi (što je tužno), kod Joce, najboljeg druga i skoro-prvog-komšije, u Soni Klubu (u kojem sam ostavio barem jednu budžetsku školarinu za fakulet) i po nekim izveštajima kod brata, mada i dalje mislim da me mlađa braća trpaju oko toga.
No, da skratim priču, konačno sam skinuo PSX emulator.

Ne, ne ovaj emulator. Neki drugi. Piše dole.